Maroevićevo bratstvo po slovima

Nedavno se sa zagrebačkih ulica u legendu i memoriju grada preselio šetač koji je u hodu uvijek čitao knjigu ili novine, koji je u tramvaju jednom rukom brinuo o ravnoteži tijela a drugom da ne umre nenačitan. Iz života naše kulture, iz ateljea, galerija, knjižnica i knjižara u kulturnu povijest preselio se pjesnik, kritičar, povjesničar umjetnosti, esejist, antologičar i prevoditelj Tonko Maroević (1941–2020). Otišao je odakle je i krenuo, iz rodnoga Starog Grada na otoku Hvaru. Otišao je kako je i živio – obavio zadnju šetnju, odradio zadnju promociju i vjerojatno se u znak zadnjeg pozdrava blago osmjehnuo.

No ovo ipak neće biti prigodni oproštaj od čovjeka koji je zaslužio duboki naklon cjelokupne hrvatske kulture. Odlaznik je naime mjesec, dva prije smrti objavio novu zbirku pjesama i kroničaru poezije (kojim pokušavam biti) zadao novu zadaću. Naslov je zbirke Kazalo. Pođemo li od same riječi, svrha kazala je obavijestiti čitatelja o važnim temama, imenima i motivima. Kazalo rekapitulira, sažima i upućuje gdje se što u knjizi nalazi. U slučaju Maroevićeve zbirke, posebice s obzirom na njegov odlazak, taj naslov postaje simboličan i potiče čitatelja da u njemu prepozna namjeru završnoga sređivanja stvari, preispitivanja prijeđenoga puta, komentiranja učinjenoga i viđenoga. Zbirka Kazalo deseta je pjesnička knjiga Tonka Maroevića, točka na i njegova lirskog opusa. Prethode joj zbirke: Primjeri (1965), Slijepo oko (1969), Motiv Genoveve (1986), Trag roga, ne bez vraga (1987), Četveroručno (1992), Sonetna struka (1992), Black & White (1995), Posvetoljubivo (2004) i Redak mulja, redak pjene (2013).

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Knjiga

Maroevićeva oporučna zbirka donosi sedamdesetak pjesama razvrstanih u cjeline Kazalo, Drugi dvoranin, Otpuh praha, Sonetarije i Diptisi u duetu. Prikaz ću otvoriti navođenjem i kratkim komentarom pjesme Knjiga, koja na različite načine zrcali njegov odnos prema knjizi i poeziji. Pjesma glasi:

Kad je i onaj slijepi pipanjem

nastavljao po hrptu svoj užitak

praćenja sjećanjem, umjesto čitanja,

i kad je prašinu nataloženu

po gornjoj strani obrezanih listova

primao kao da mu likovi

poruke tajne šalju, da u prahu

sažimlju riječi mukom ispisane,

kako da ja ostanem ravnodušan

na to što smijem diranje produžiti

promatranjem, izvlačenjem iz ladice,

odmjeravanjem, prelistavanjem,

čak ulaženjem u ona dva slova,

makar i ništa ne razumio.

Odmah upada u oči ljubav, upravo strast s kojom se opisuje knjiga kao fizički predmet, ali i kao skladište duhovne naslade, mjesto razbuktavanja mašte. Da bi se istaknula njezina jedinstvenost, pjesnik pribjegava usporedbi temeljenoj na opoziciji između slijepca (koji u knjizi uživa taktilno – pipa joj hrbat, briše prašinu s listova) i Maroevićeva subjekta (koji knjigu gleda, otvara, prelistava i čita). Poznavatelji Maroevićeva opusa i literarnih preferencija u liku slijepca koji dodirom priziva svoja bivša čitanja nedvojbeno će prepoznati Jorgea Luisa Borgesa. Teško je i zamisliti ekstatičniju pohvalu knjizi od slike slijepog Borgesa koji dodirom razmjenjuje tajne poruke s književnim likovima.

Slijedeći izvedbu usporedbe, pjesmu je kompozicijski moguće raščlaniti na dio koji fokusira slijepčevo bavljenje knjigom (prvih osam stihova) i dio koji je koncentriran na subjekta (preostalih šest stihova). Tako astrofična pjesma od četrnaest stihova dobiva logičnu razdjelnicu. U Maroevićevu slučaju nije nimalo slučajno što je odabrao obrazac od četrnaest stihova. Budući da je on potvrđeni sonetopisac, držao se tog broja ne bi li njime asocirao taj mitski pjesnički oblik. Dapače kada se u povodu pjesme Knjiga prisjetimo strukture soneta, onda neslučajnim postaje i kompozicijska razdioba teksta na podcjeline od osam i šest stihova, jer to su u sonetu katrenski i tercinski dio. Uz to, u istinskih sonetopisaca iza katrenskog dijela perspektiva se mijenja, a pjesničko izlaganje dramatizira. Sve je to prisutno i u Maroevićevoj pjesmi, s tim što izostaju rima i strofna podjela. Stih pjesme Knjiga načelno je slobodan. No udubi li se čovjek malo u tu slobodu, otkrit će da ju autor koristi prilično disciplinirano – stih pjesme naime tendira jedanaestercu (7), koji ponekad sklizne u dvanaesterac (4) ili deseterac (3). Drugim riječima Maroevićev je polazni metrički okvir zapravo hrvatska inačica  endecasillaba, kanonskoga sonetnog stiha. Pjesnik se dakle igra na granici dvaju versifikacijskih sustava, pokušava spojiti nespojivo i vidjeti što se može dogoditi.

Maroevićeva se eruditna artističnost ogleda i u činjenici da je, gramatički gledano, čitava pjesma stala u jednu rečenicu. Ta je rečenica veoma razvijena, kompleksna, obilježavaju ju brojni umeci, ponavljanja i retardacije. Ona je različitim sintaktičkim postupcima prilagođena lirskom ritmu i sintaksi. Usuđujem se tvrditi da je tom pjesmom–rečenicom Tonko Maroević stvorio oblik primjeren karakteru svoga lirskog mišljenja koje ujedinjuje filozofičnost, detalj, sliku, komentar, dosjetku i metričku disciplinu. Prema takvom obliku, koji spaja ljubav prema tradiciji i žudnju da se bude suvremen, vodila su desetljeća njegove posvećenosti čitanju i pisanju.

Dugi kratki spoj

Pjesma Knjiga nalazi se u početnom ciklusu Kazalo, u kojemu je još četrnaest formalno istovrsnih pjesama–rečenica. Prikupljačka, konceptualna narav ciklusa ogleda se – uz ostalo – u naslovima pjesama u kojima se beziznimno nalaze imenice koje počinje suglasnikom k. Uz knjigu Maroević je u svoj intimni leksikon uvrstio i: križaljku, klepsidru, katalog, kaleidoskop, kajdanku, kalendar, kamenicu, krevet, kutomjer, krov, kardiogram, kruh, ključ i kazaljku. Pišući o tim pojmovima i fenomenima, njegova se misao uvijek iznova začinje, virtuozno razvija, leprša rijetkim asocijacijama da bi se na koncu smirila u poenti. Mnoge od tih rečenica–pjesama karakteriziraju brza promjena dojmova, učenost koja se poigrava sama sa sobom i pokušaji da se pročitano i viđeno „zatrpaju smislom“; mnoge bi se dalo interpretirati kao figurativne prispodobe koje se tiču karaktera i načina Maroevićeva bivanja i djelovanja u Gutenbergovoj galaksiji.

U cjelini Drugi dvoranin Maroević ispisuje sedamnaest nenaslovljenih tekstova. Opet je riječ o lirskom međuobliku, o „discipliniranim“ slobodnim stihovima, s tim što je sada pjesnička misao raspoređena u četiri katrena i zaključni rep (polustih). Već u prvome tekstu nailazimo na autoreferencijalnu deklaraciju:

Vezanog stiha odrekoh se napasti

pa ću tobože kazivat slobodnije,

al u kalupu katrenskoga toka

riječi još mogu steći dostojan glas.

Cjelina se može čitati kao stihovana rasprava o pjesničkom umijeću koje autor predočuje kao plemenito tapkanje u mraku, kao izazivanje „dugog kratkog spoja“, u svakom slučaju kao djelatnost neizvjesna ishoda kojoj onaj koji piše nije gospodar. Autor među inim govori o odnosu pjesnika i lirskoga subjekta u prvom i drugom licu, o rečenicama koje dobivaju „od odmaka/ između vida, nevida i privida“, o zamagljivanju međa između vremena i prostora, o iskustvu koje se prikuplja „metodom vlastite kože“, pažljivim praćenjem zbivanja u najbližoj okolini  i „brižnim osluškivanjem“, o pisanju koje nam pomaže „da lakše podnesemo/ pritisak zbilje i hir sanjarije“, o „strahu od čvrstih značenja“, o „lutanju bez otpora“ i sl. Prema Maroeviću čovjekov „pad u vrijeme“ podvala je vječnosti koja mu određuje granice, a kojoj se valja suprotstavljati odavanjem trenutku i prolaznim užicima. Ima nešto od filozofičnosti razlogaškoga tipa u tim stihovima – Maroević izlaže golemo iskustvo pjevanja i bavljenja poezijom posežući za prigodnim pojmovima i prispodobama. Ipak ne ustrajava na svojim tezama ili spoznajama; štoviše razigrava ih i podriva povremenom ironijom i humornim parafrazama. Umjesto pobune, on se odlučuje za odupiranje iznutra „iz sebe samih, njegujuć ponajprije// grotesku, paradoks“. Ta reakcija, ta groteska i paradoks, taj preokret i preosmišljavanje rečenoga najčešće se zbivaju na kraju pjesme, u završnome polustihu – repu.

Pjesma – posrnuli sonet

Naslov treće cjeline Otpuh praha, doslovce shvaćen, računa na prizor kojega protagonist u ruke uzima staru knjigu, otpuhuje prašinu s nje i iznova se udubljuje u njezin sadržaj, a nedoslovce potiče na vraćanje već zaboravljenim a važnim prizorima i stvarima. Ostajući vjeran katrenima i slobodnom stihu, Maroević ispisuje pregršt posveta knjigama i ljudima (npr. Njegošu, Kranjčeviću, C. Fiskoviću, S. Botici, T. Brleku) te iskustvima koja uz njih veže. U tom je ciklusu i antologijska pjesma Argentina. Ta slojevita pjesma, posvećena D. Kišu, oblikovana kao stihovana pripovijest, koja tematizira pitanja bliskosti, srodstva i literature, okončava sljedećom izjavom:

osjećam bliskost s onu stranu roda, krvi, vjere, običaja,

prepoznajem veze koje idu sve do prvoga koljena

zajedničkoga zavičaja, zaključka stoljeća, naivno

(Tako mi Borgesa!) sudjelujem u bratstvu po slovima.

U četvrtu cjelinu Sonetarije Tonko je Maroević uvrstio tridesetak sonetnih posveta književnim likovima (Antigona), klasicima (Shakespeare, Cervantes), kolegama pjesnicima i prevoditeljima (M. Milišić, K. Mićević, L. Paljetak, Z. Mrkonjić,  M. Tomasović) i likovnjacima (J. Vaništa, I. Kožarić, J. Buić). Maniristični su to tekstovi ispisivani kao stilske vježbe, kao intelektualna razonoda, nešto poput križaljke. Dok piše sonet, Maroević znade da on „svakom tekstu daje točan kroj“, ali znade i „da pravog jamstva nema/ za smisao, pa značenja otkližu,/ a stranica ostane sasvim nijema“. U svojim zvonjelicama višekratno, najčešće ironično, komentira mogućnost da se suvremeni sonetist upiše u višestoljetnu tradiciju tog oblika. Primjerice tekst Pjesma nasuprot sonetu duhovito poentira: „Ispunit će čežnje/ pjesma tek onda kad sonet posrne.“

Zbirka se zatvara dvama artističkim lirskim diptisima (Šipak i maslačak, Korijenje i krošnja). U oba slučaja prvi je tekst klasičan sonet, petrarkistički, jedanaesterački, rimovan, dok je drugi tekst nalik sonetu, fingira raspodjelu četrnaest stihova u dva katrena i dvije tercine, rima izostaje, a stih je slobodan s tendencijom da bude jedanaesterački. Ti diptisi matematički precizno zaključuju motivske i formalne preokupacije zbirke Kazalo podsjećajući istodobno na ključne teme, interese, ritmove i oblike s kojima se autor suočavao oblikujući svoj pjesnički glas. U tim diptisima kao da Tonko Maroević sonet, koji je izvor nadahnuća, stroj za stihove, ali i oklop pretvara u nešto drugo, blisko i sonetu slično, u tekst koji oslobađa energiju za drukčiji govor i drukčije iskustvo, za neku mudrost koja nije svakidašnja, do koje je trebalo dugo putovati, do koje se naposljetku doprlo.